Nema izlaska iz kuće bez okreta levo-desno ili zumiranja lica, tek da proverimo da li je sve na mestu.

Ujedno i luksuz i robija da sebe odmerimo kao tuđim očima, navede nas na radoznalost – kako možemo da vidimo svoj odraz?

Ogledalo je običan stakleni list pričvršćen za tanak sloj metalne podloge

I dok nije otkrivena ta kombinacija, bure vode ili jezero su umeli da posluže svrsi.

Zatim su se pravila od opsidijana, poliranog vulkanskog stakla i takva ogledala su pronađena u Anadoliji (Turskoj) nekih 6.000 pre nove ere.

U bronzanom dobu su, logično, bila izrađena od bronze, bakra ili nekih drugih metala… ali uz malu reflektivnost i slabe boje.

Navodna evolucija se desila u srednjem veku, ali opet bez mnogo bistrine, jer je pesak od kog je staklo pravljeno imalo previše nečistoća.

Tek u renesansi, kad su Firentinci izmislili proces olovne podloge – samo bogati ljudi su imali šta i da vide, jer je izrada bila skupa i nepristupačna.

Za razliku od svih tih eksperimentisanja, danas se ogledala provereno prave prosrebrenjem (prskanjem srebra na poleđinu) i nalaze se maltene na svakom koraku: u hodniku, kao dekoracija u dnevnoj, na ormaru u spavaćoj, pa kad već preterujemo… 

Da bismo razumeli ogledalo, prvo treba da razumemo svetlost

Na prvom mestu, svetlost je nevidljiva ako nema od čega da se odbije… a ukoliko ima, ponaša se kao kada bacimo tenisku lopticu o zid – direktno nam se vraća istom putanjom.

Što je odlično, jer ogledalo funkcioniše jedino u domenu vidljive svetlosti (zato se i zove optička sprava).
Ona metalna podloga omogućava upravo to: ona ne rasipa zrake okolo-naokolo, nego ih čuva dokle god mi stojimo ispred, a ono što se odbija ulazi u naše oči i vidimo svaki pokret!

Ulazna slika je rezultat refleksije bez ometanja, uz jednu sitnu začkoljicu…

Zašto sebe vidimo obrnuto u ogledalu?

Ako podignemo levu ruku dok se ogledamo, izgledaće kao da je naš odraz podigao desnu ili ako na majici imamo natpis FOOD u ogledalu ćemo ga pročitati kao DOOF.

Objašnjenje se nadovezuje na prethodni pasus i to je zato što je slika u ogledalu naš svetlosni otisak!
Osim toga, prikaz je veran liku i figuri dokle god su u pitanju zaravnjena ogledala. 

Vrste ogledala

Jedino sa namerom, ogledala mogu da nas prikazuju onakvima kakvi nismo: okrugli, niži (na vašarima npr.) ili čak mršaviji i viši (često u buticima i shopping centrima).

Reč je o zakrivljenim ogledalima i postoje dva osnovna tipa:

  • Konveksno – blago izbočeno ka spolja, reflektuje svetlost bliže ka ivicama nego u centru i stvara sliku koja je manja od stvarne veličine
  • Konkavno – zakrivljeno ka unutra kao kašika, na kojem iz daleka objekti izgledaju naopako, ali kako se približavamo slika se preokreće i uvećava

Pored zakrivljenih, postoje i dvosmerna ogledala, koja imamo u scenama policijskih ispitivanja – dokumentarcima, serijama i filmovima…  plus trik kako da proverimo da li neko drugi može da nas vidi?
Flomasterom iscrtamo bilo kakvu liniju i ako se prikaže kao dupla, bezbedni smo.

Ogledalo u književnosti i sujeverju

Maleficent je u bajci imala magično ogledalo, a Alisa je kroz ogledalo putovala na drugu stranu.

U literaturi se ogledala povezuju sa konceptom duše, zbog čega se dešavaju različite interpretacije: moć komunikacije sa alter egom ili kao deo samospoznaje, sazrevanja i želje za nečim većim od nas samih… a u praznoverju važi ona stara o 7 godina loše sreće nakon razbijanja (jer se u suprotnom, na toliko godina duša regeneriše). Ovo datira još iz rimskih vremena.

Postoji čak i legenda da je drevni grčki matematičar i pronalazač Arhimed ogledalima odbranio svoj rodni grad Sirakuzu – navodno je koristio njihov niz za fokusiranje sunčevih zraka na jednu tačku i tu energiju iskoristio da zapali i potopi brodove rimske mornarice.

Zanimljive činjenice o ogledalima:

  • Prvo moderno gledalo je nastalo u Nemačkoj 1835, a napravio ga je hemičar Justus Von Liebig
  • Zahvaljujući ogledalu bio je pokrenut novi umetnički pravac – autoportret
  • Osim slike, ogledala reflektuju i zvuk – akustična ogledala, koja su se pre pronalaska radara koristila u Drugom svetskom ratu kao sistem ranog upozorenja na vazdušne napade
  • I na Mesecu ima ogledala – postavljena su za merenje udaljenosti od Zemlje, jer se razdaljina zbog eliptične orbite stalno menja
  • Ogledala mogu da razdvoje svetlost, zbog čega se koriste u durbinima, teleskopima, medicinskim instrumentima i u automobilskoj industriji
  • Životinje mogu da prepoznaju svoj odraz u ogledalu – ovo se odnosi i na delfine, slonove, šimpanze, pa i svrake, ne samo na pse i mačke
  • Ogledala izazivaju halucinacije, a uzrok su male distorzije pri slabom osvetljenju i dugom gledanju
  • Najveće prirodno ogledalo na svetu nalazi se u Boliviji – slana ploča Salar de Uyuni na kojoj se zbog kišnice formira tanak, ali izuzetno reflektujući sloj vode

Za razliku od ogledanja u vodi ili izlogu, koji daju neki okvirni prikaz (ali ne bismo npr. mogli precizno da izvadimo trepavicu iz oka)… metalna podloga tik ispod stakla koja odbija svetlost i vraća ulaznu sliku do naših očiju bez rasipanja je rešenje zašto možemo verodostojno da vidimo svoj odraz u ogledalu.

Oceni tekst
4Sviđa mi se0Ne sviđa mi se0Volim0Haha0Vau!

O nama