Nešto (kao što je vožnja bicikla) nikad ne zaboravljamo, ali zato tražimo mobilni telefon koji nam je u zadnjem džepu ili gumicu za kosu koja je već oko ruke – i lepo se lupimo po čelu!
100 milijardi neurona u mozgu, a gle čuda…
Kako zaboravljamo zavisi od toga kako smo nešto zapamtili
Praktično sami biramo da li nešto smeštamo u fioku:
- kratkoročnog pamćenja – može da zadrži informacije na 20-30 sekundi, dovoljno da zapamtimo i okrenemo broj telefona, ili
- dugoročnog pamćenja – može da zadrži informacije neograničeno, ako procenimo da će nam značiti za budućnost.
Ostalo zavisi od primene, rutine, a u krajnjem slučaju od narednih nekoliko teorija, koje su tu da bismo se manje grizli ako nam nešto “ispari” iz glave.
Teorija propadanja – za nju je najviše zaslužno vreme, tj. nekorišćenje naučenog (npr. lekcije iz osnovne koje smo “morali da znamo u po noći” sve dok više nismo morali).
Teorija mešanja – kad su informacije slične i takmiče se međusobno u našoj glavi dok mi brkamo pojmove (npr. fora iz filma Mi nismo anđeli: “Šta je rekla, kako se zove… Eleonora, Ema, Ela?”).
U tom smislu, postoje dve vrste mešanja:
- staro otežava pamćenje novog
- novo otežava pamćenje starog
Jedino su karakteristični i jedinstveni događaji otporni na ove efekte, što znamo i sami kad motamo film unazad.
Teorija zavisna od znaka – informacije su prisutne “negde u malom mozgu”, ali o njima ne razmišljamo ili mislimo da smo zaboravili, a onda nam npr. miris (znak) vrati sećanje u potpunosti.
To može da bude i pesma, slična boja glasa, hod, fotografija… U tom slučaju se ili oduševimo ili štrecnemo.
Motivisano zaboravljanje
Po potrebi, imamo i tu sposobnost da nešto sa namerom eliminišemo:
- zabranjivanjem – svesni oblik zaboravljanja
- potiskivanjem – nesvesni oblik zaboravljanja

Koliko se tiče neprijatnih događaja, iskustava ili trauma, toliko se tiče i svakodnevnice sa ciljem da nam olakša život. Psiholozi se slažu u tome da dobra sećanja ostaju više nego loša.
Adaptivno zaboravljanje
S obzirom na to da konstantno učimo tokom života, naš mozak je napravljen da zaboravlja kako bi važnije znanje došlo u prvi plan, kao i da ne pamti nebitne stvari koje narušavaju koncentraciju.
Možemo usputno da prepričamo šta smo čuli na TV-u, videli na društvenim mrežama, razgovor između dvoje ili više ljudi u prevozu, ali posle nekoliko sati ili dana – puf! Iščezlo.
Evolucija je dovela do tog moćnog balansa.
Nezdravo zaboravljanje
Kao posledica zloupotrebe raznih droga i alkohola, Stiven King se ne seća da je napisao ceo jedan roman – “Kudžo”. To je 1980. priznao uz žaljenje, jer voli tu knjigu kao što bi voleo da se seća koliko je uživao u procesu stvaranja svake stranice.
Takođe, depresija utiče na hipokampus koji je zadužen za pamćenje, tako što ga privremeno smanjuje i ometa normalan kapacitet.
Izlaganje konstantnom stresu i nedostatak sna su još neki od razloga zaboravljanja.
*Suprotno tome: vežbanje i meditacija utiču na hormon sreće i odlično pamćenje, a u toku dobrog sna prebacujemo naučeno na efikasnije regione memorije. Ona, btw, ne može da se “potroši”, a postoji još štošta interesantnog da posluži kao strategija u oba pravca.
Zanimljive činjenice o pamćenju i zaboravljanju
- Mozak ima 2,5 miliona gigabajta, ako ćemo slikovito
- Uspravno sedenje pomaže da se lakše setimo nečega, jer povećava protok krvi i kiseonika do mozga za 40%
- Bolje ćemo nešto zapamtiti ako zatvorimo oči i smanjimo spoljašnje smetnje
- Prolazak kroz vrata aktivira zaboravljanje stvarajući “granicu događaja” u umu, kako je za Live Science rekao psiholog Gabriel Radvanski
- Ako nam je nešto bitno da zapamtimo, rešenje je da koristimo funky font (uglavnom se nekoliko istih fontova rotira)
- Normalan proces je da većinu uspomena iz detinjstva zaboravljamo dok smo u detinjstvu, pa su psiholozi sa Univerziteta Emori to nazvali dečijom amnezijom
- Pamćenje imena počinje da opada u našim 20-im godinama, a pamćenje lica posle 35.
- Netflix and chill je više kao Netflix and kill za naše moždane ćelije
- Sat vremena napolju poboljšava pamćenje, zaključuju psiholozi sa Univerziteta u Mičigenu
- Ako nešto izgovorimo naglas lakše ćemo se setiti kasnije
- Od PTSD-a pate oni koji imaju previše dobro pamćenje
- Mali broj ljudi ima autobiografsko pamćenje i znaju šta su doručkovali 12. marta 1998.
(ali to ne smatraju svojim darom, nego opterećenjem)
U neku ruku – blaženi su zaboravni!
Dokle god nije u pitanju rođendan, godišnjica ili važan sastanak… a za informacije koje ne želimo da smestimo u našu cenjenu dugoročnu memoriju uvek možemo da napravimo spisak: 200g ovoga, kilo i po onoga…
